Zašto trošimo iznad vlastitih mogućnosti?

Zaradiš jednu plaću, a potrošiš jednu i deset posto od sljedeće. I prvi mjesec ti ništa ne bude. Nitko ne zvoni na vrata, nitko ne pita da vratiš taj dug. Onda potrošiš dvadeset posto od sljedeće. Trideset. Četrdeset. Pedeset. I sve u redu. Puste te tako još par rundi da odigraš, da “uhvatiš ruku” i dobiješ osjećaj moći kad kupiš nešto što si zapravo ne možeš priuštiti, jer moćno je kad si pred zidom ograničene plaće, a ti kao akcijski junak preskočiš taj zid svojom kreditnom karticom i osvajaš i osvajaš. Posebno ako potežeš revolveraški revolving karticu, koja nudi osjećaj slobode. Ne shvaćaš još da su ti u banci dali Trojanskog konja i potpuno te svladali.
A onda stigne Dan D, važniji za tvoj život od iskrcavanja na Normandiju. I to usred tvog pohoda na najvažniji proizvod na internetu. “Plaćanje nije uspjelo.”
“Kakvo mrtvo plaćanje nije uspjelo?” naljutiš se na tipkovnicu i opet sve poklikaš da ispraviš tu groznu rečenicu na ekranu pred sobom. A ekran uzvrati “Plaćanje nije uspjelo.”
Ništa ti nije jasno jer je još jutros sve uspjelo. “Nešto im ne radi” zaključak odgađa brutalnost do sutra, kada ti šamarčinu zvizne i tisak. Ugledaš “Prekoračenje odobrenog duga” združenog s vojskom Hitnoplaćenika i jučerašnja situacija s glupim internetom odjednom postaje bistra k’o Jadransko more. Došao si do novog zida. Preskakao si preskakao sve zidiće i zidove uz pomoć prijatelja Amexa, prijateljice Vise, gospođe Diners ili pak gospodina Mastercarda. A sad ti isti prijatelji traže lovu nazad i odjednom se ne čine više veseli kao na svojim reklamama, već kao da prijete. Kao da si počinio smrtni grijeh duga i da ćeš na dugogodišnje ropstvo. Čekaj, pa i hoću. Uz dobro vladanje izbjeći ćeš zatvor, ali robovat ćeš prijateljima s maskom kamatara.
Počet ćeš se znojiti, smišljati kako da upoznaš nove prijatelje i raditi kombinacije za koje nisi ni znao da si ranije sposoban. To je taj ljudski nagon za preživljavanjem. Posebno na Balkanu, gdje se oduvijek kombiniralo ne bi li se preživjelo.
Koliko god kombinirao, četiri Jahača karticolipse pratit će te u stopu. Pa nisi ti prvi kauboj koji mi ih nadmudrio. Pratit će te u poštanskim pretincima, slati poruke i pozive i nastojati da ti srce kuca brzo kao kao Hrvatska igra na Svjetskom prvenstvu. Nadaš se dobrom, ali znaš da nećeš pobijediti.
Pogledaš sve te cipele, elektroniku, ormare i igračke koje si kupio, a koje danas i ne voliš toliko kao onaj trenutak kad si ih ugledao prvi put, i pitat ćeš “Što je meni ovo trebalo?”, kao što se pita nesretno oženjen čovjek koji shvati da je nasamaren ušao u brak.
Sve što ti ostaje je da priznaš grešku, kreneš rješavati stvari i shvatiš da takve igre nisu za tebe. Za nekog jesu, baš kao što je jedna žena dobra jednom, a drugom nije. Za tebe je ona koju možeš  tolerirati i koja se zna kontrolirati. Nešto poput prepaid kartice. Znaš s čim možeš računati, i srce je mirno u takvoj sigurnosti.
Ako ste u bilo kakvom paklu, vrijeme je da ohladite.
Rashladite se financijski Visa ekesh Poklon karticom. Poklonite sebi mir.