Ako lažete koliko kupujete, dobrodošli u klub shoppingoholičara. Dozvolite da vas izliječimo.

Prije nego se bolje upoznamo, postavit ću vam jedno pitanje: koliko ste puta ovog mjeseca nekom lagali koliko zapravo kupujete? Ne morate odgovoriti na glas, dovoljno je da osvijestite što radite i da sebi priznate kako imate problem, baš kao i ja: Ja sam shoppingoholičarka, na liječenju.

Nema puno toga goreg od života u dugu i čekanja da se dug otplati ili barem smanji za onoliko koliko nam opet treba da dug bude do svih ograničenja. Kartičarske kuće daju nam po 20-30 tisuća minusa, banke odobravaju minuse čim imaš stalan posao pa on nekako naraste na istih tih 30 tisuća, pa te onda zovu da bi ti smanjili minus dok istovremeno kartičarska kuća šalje opomenu jer ste i dalje u dugu, koji je čak prešao dozvoljeni limit i imate rok od „odmah sada“ da ga platite.

Prvi put kad dobijete opomenu, srce vam ne prestaje tući dugo, dugo. Pronalazite načine da ipak skrpate za ratu mjesečne otplate ako ste na revolving kartici ili od nekoga posuđujete lovu da vratite cijeli iznos na kreditnoj kartici, uspijevate izvesti salto i smiriti srce do idućeg mjeseca. Možda još tako uspješno izvršite salto koji mjesec, no vjerojatnost da ćete nakon šest mjeseci opomena tek hladno pogledati u pismo vaše banke ili kartičarske kuće je ogromna. naviknut ćete se da živite u dugu i nakon prvog preživljenog mjeseca u kojem nećete namiriti sve dužničke potrebe, shvatit ćete da još niste u zatvoru i da možete „kombinirati“.

Većina ovisnika se jednostavno navikne na stalnu potrebu i na stalno zadovoljanvanje potrebe, čisto toliko da „diler“ ostane miran. To što se tješimo da nismo ovisni o drogama, a pritom se uvaljujemo u dugove na karticama i po tekućem računu zbog stvari koje nam nisu prijeko potrebne poput hrane ili školskih knjiga, nije neka sreća. Na život u dugu čovjek se može naviknuti, kao što se navikne na mnoga stanja. No život u dugu znači i stalnu anksioznost, život u stalnom očekivanju i razmišljanju hoćemo li idući put biti dovoljno sretni da pokrpamo dugove, znači nesigurnost i vrlo vjerojatno besane noći, ma koliko se mi na našoj svjesnoj razini „pomirili da para nemamo.“ Slični simptomi kao kod ovisnika, gdje negiranje stanja i kemijske reakcije u našem tijelu koje se opiru tom negiranju, dovode život do (kontroliranog) kaosa.

„Para nema,“ jednostavna je rečenica koju izgovaraju svi i posvuda posljednjih šest godina recesije. I kad shvatiš da je rečenica točna i da ima i gorih ljudi oko tebe, sa znatno manje novca, onda ti tvoj dug na svjesnoj razini postane „u redu“, kategorija nečeg s čim možeš živjeti jer je, eto, situacija takva, a i drugi su u sličnim situacijama. No jesu li svi krivi jednako za svoje dugove? Ili ste vi možda otišli na dva putovanja previše, kupili pet pari cipela previše na onoj odličnoj akciji na net-a-porteru i uglavnom jeli po restoranima, jer se „ne isplati kuhati za dvoje“?

Zgodno je voditi evidenciju vlastitih financija, čisto da vidite na što trošite. Ponekad nam se sitnice nakupe toliko da postanu hrpa preko koje padamo, a mi tu hrpu ne vidimo. Koliko potrošite na online igre, dok se malo zezate sami ili s djecom? Koliko puta jednim klikom kupite časopise, knjige i odjeću na raznim servisima na kojima ste već registrirali karticu ili imaju Paypal plaćanje koje vi, naravno, imate aktivirano?

Ako ste se prepoznali u gornjim recima, pratite me i dalje, na blogu na ekesh.com stranici, gdje ću vas od listopada učiti kako kupovati, i usput kontrolirati svoje financije.