Mrzim shopping, ali on me čini sretnom. Lastane, jesam li bipolarna?
Kažu da je shopping trenutni lijek za nervozu i depresiju, a zatim postane dugoročni uzrok nervoze i depresije. Lud si k’o šiba nakon radnog tjedna u kojem nisi stigla pošteno ni do WC-a od količine posla i usputni odlazak do Kozma po sitnicu se pretvori u shopping od 1500 kuna. Jer ti je napokon lijepo. U miru gledaš mirišljave kremice, slatke ambalaže koje ti obećavaju čuda, nitko te ne davi s pitanjima (jer većina trgovina odavno nema osoblje koje te prati okolo samo da te pita što gledaš) i malo po malo natrpaš svega u mala kolica. Jer se želiš nagraditi nakon svega što si prošla, jer je minus na kartici još kako-tako podnošljiv, jer jednostavno sad nemaš opet vremena i energije se živcirati.
Dođeš doma, otvoriš poštanski sandučić i dočeka te izvadak iz računa koji i bez uporabe caps locka vrišti da si u banani i da se malo smiriš sa shoppingom. Trebaš odmah platiti iznos koji je pola tvoje plaće, i to samo za otplatu mjesečnog iznosa. Minus je, dakako, još veći, sad plaćaš samo obvezu i kamate! Ako nisi pijan ili zaljubljen, u tom trenutku ti opet skoči tlak i nervoza proključa kroz žile, toliko da te ne bi spasilo ni da čitavu onu kremu koju si upravo kupila u Kozmu odjednom cijelu namažeš na sebe. Normabel se kupuje u jednoj drugoj vrsti trgovačkog objekta. „Zašto ne postoji u ovoj kremi, baš mi to sad treba!?“
Teško je kontrolirati nagone, teško je odoljeti uvijek svemu, teško je biti jak i ne podleći nervozi, najteže je pronaći pravi lijek, katalizator te nervoze. Kažu „Kopaj vrt i smirit ćeš se“, ali ja vrta nemam. Kažu „Izađi s frendicama na piće“, ali moje su frendice ne dežuraju da odu sa mnom na piće čim se ja iznerviram. Sama da pijem, ne pada mi na pamet. Što da radi žensko na pragu 30-ih godina sa stalnim prihodima i još stalnijom nervozom na poslu? Davanje otkaza je hrabar, ali sulud prijedlog. Nemam pozadinu u obliku roditelja ili bogatog muža, imam samo svoju pozadinu koja svako jutro u 9 mora sjesti na stolac u jednom uredu.
Ponekad se osjećam pankerski pa idem zeznuti šefa. Pa odem na Internet i surfam. Onda naletim na neki oglas baš za mene (dobri su ti ljudi koji rade digitalni marketing) i sljedećih sat vremena kupujem jeftine krpice. „Hej, cipele za samo 149 kuna, „kažem kolegici i zeznem i nju jer sam joj poslala link na webshop. Nakon kupnje dva para (jer, hej, cijena je odlična, imaju moj broj i to u dvije boje), shvatim da sam zeznula samo sebe, ne šefa. Odmorila sam se samo da mogu nastaviti kvalitetnije raditi, no tijekom odmora sam potrošila ono što ću sada zaraditi. To je ta kvaka 22, ili koji god već jest broj, za čiju se ručku hvatamo mnogi koji ne radimo u hladovini državne administracije, tješeći se da smo ipak malo zeznuli sustav, dok smo zapravo zeznuli sebe.
Valjalo bi nekako stati dugovima na kraj. Ubiti minus, ubiti revolving kartice. Prerezati sve i živjeti s onim što imaš. Stoga sve više razmišljam o drastičnom dizanju pozdrava kreditnim karticama. Za online kupnju ću uzeti ekesh Visa Poklon karticu, ako mi baš zatreba kartica za neku kupnju. Ima na sebi limit. Koji je meni strahovito potreban. Vjerujem da i mnogima među vama koji ovo čitate.